Dijabetes kao globalni javno-zdravstveni problem
Dijabetes danas opisujemo kao pandemiju, razlog za to je činjenica da se radi o jednom od vodećih hroničnih oboljenja i rastućem izazovu u zdravstvu kako u svijetu tako i u Bosni i Hercegovini.
Po procjenama internacionalne dijabetes federacije (International Diabetes Federation – IDF) dobna skupina koja je najčešće zahvaćena je 40 – 59 godina starosti a više od tri četvrtine ove populacije živi u zemljama niskog i srednjeg prihoda. Takodje, najnovije procjena iste organizacije su zabrinjavajuće:
- 463 miliona ljudi na svijetu boluje od dijabetesa u 2019 godini
- 1 od 11 ljudi na svijetu boluje od dijabetesa
- 1 od 2 odrasle osobe koja boluju od dijabetesa ne zna da ima oboljenje (nije dijagnostikovan dijabetes)
- 10% od ukupnog troška na zdravstvenu zaštitu u svijetu odlazi na dijabetes
- Preko 1,1 milion djece i adolescenata ima dijabetes (mladji od 20 god)
Ako se ništa ne poduzme i ovakvi trendovi nastave, procjenjuje se da će do 2030. godine oko 552 miliona ljudi, ili jedna odrasla osoba od deset, imati dijabetes. Najveći porast oboljelih očekuje se u regijama ekonomija u razvoju.
U Bosni i Hercegovini, prema procjenama Internacionalne Dijabetes Federacije (IDF), s dijabetesom živi preko 220.000 osoba. Taj broj će značajno rasti ukoliko se ne poduzmu odlučne i sistematične mjere na suzbijanju ove epidemije savremenog doba.
Dijabetes i komplikacije dijabetesa nameću ogromna opterećenja oboljelim, njihovim porodicama, i društvu u cjelini. Nekontrolirani dijabetes i komplikacije dijabetesa uzrokuju značajan pad kvaliteta ţivota i produktivnosti. Pritisak na zdravstvene sisteme naročito je izraţen u vrijeme finansijske krize i sve starije populacije. Ipak, preko tri četvrtine troškova vezanih za dijabetes otpada na razne komplikacije dijabetesa, koje se u velikom broju slučajeva mogu prevenirati ili značajno odgoditi dobrom kontrolom oboljenja.
Šansa za preveniranje teških i skupih komplikacija je u što ranijim postavljanju dijagnoze i otpočinjanju tretmana. Stoga je urgentna potreba da se poboljša rano otkrivanje i tretman osoba sa dijabetesom.
Ono što je veliki izazov za dobar dio hroničnih oboljenja pa i za dijabetes, može se predstaviti kao „Pravilo polovina“ koje ukazuje na to:
- da samo oko polovine broja osoba s dijabetesom ima postavljenu dijagnozu, tj. polovina osoba s dijabetesom i ne zna da ima ovo oboljenje;
- da u prosjeku samo polovina pacijenata sa utvrđenom dijagnozom prima odgovarajući tretman u odgovarajuće vrijeme;
- da svi pacijenti koji primaju terapiju ne dostižu terapijske ciljeve;
- da polovina broja pacijenata koji postižu terapijske ciljeve (samo oko 6% od svih osoba sa dijabetesom) nema komplikacije dijabetesa i živi relativno kvalitetan život.
Tabela 1. Pravilo polovina
Socio-ekonomsko opterećenje
Govoreći od dijabetesu često kažemo da je to ljudska i ekonomska drama. Ljudska, jer ukoliko se pravovremeno ne otkrije i ne liječi na dobar način svojim komplikacijama srozava kvalitet života oboljelog i njegove porodice. Ekonomska drama, iz razloga što predstavlja ogromno i nesagledivo ekonomsko opterećenje za zdravstvene sisteme i društvo u cjelini.
Zbog svoje hronične, progresivne prirode, ozbiljnosti povezanih komplikacija i medicinskih tretmana potrebnih za liječenje komplikacija, dijabetes je veoma skupo oboljenje. Troškovi liječenja i hospitalizacije oboljelih od dijabetesa, koji imaju komplikacije, su dva do pet i po puta viši nego troškovi liječenja oboljelih od dijabetesa koji nemaju komplikacije. Procijenjeno je da 75% troškova vezanih za liječenje dijabetesa su troškovi liječenja komplikacija, dok samo 25% troškova su oni direktno vezani za tretman samog oboljenja.
Od svih troškova liječenja dijabetesa, troškovi antidijabetičnih lijekova (oralni antidiabetici i inzulini) iznose samo 7%, troškovi drugih lijekova iznose 20%, dok troškovi hospitalizacije oboljelih od dijabetesa (najvećim dijelom zbog komplikacija) iznose čak 55%. Važno je istaći da su osobe sa tip 2 dijabetesom veliki korisnici zdravstvenih usluga zbog neadekvatne kontrole glikemije i nedovoljne terapije njihovih faktora rizika za kardiovaskularna oboljenja.
Pored direktnih i indirektnih troškova liječenja dijabetesa, ne mogu se ignorisati ni troškovi za pojedince u smislu njihovog blagostanja, kao ni nematerijalni troškovi povezani sa smanjenom kvalitetom života. Također, treba uzeti u obzir i troškove, koje društvo ima zbog smanjenja produktivnosti oboljelih i članova njihovih porodica, koji se brinu o njima.
Grafikon 1. Troškovi liječenja komplikacija dijabetesa
Grafikon 2. Najveće troškove vezane uz dijabetes uzrokuju hospitalizacije
Međutim, sve je više naučnih dokaza, koji potvrđuju da poboljšana kontrola glikemije smanjuje troškove i poboljšava dugoročne ishode za oboljele od dijabetesa. Efektivniji tretman, u što ranijoj fazi, neznatno će povećati početne troškove dijabetesa, ali će konačno sniziti troškove, odgađajući ili sprečavajući znatno skuplje tretmane neophodne za liječenje širokog spektra mikrovaskularnih i makrovaskularnih komplikacija.
Poboljšano liječenje dijabetesa u kombinaciji sa ranim otkrivanjem ovog oboljenja dovodi i do smanjenja zdravstvenih troškova tokom života oboljelog za 21%.
Rana dijagnoza, promjene životnih stilova i efektivan tretman su ključni u izbjegavanju hroničnih komplikacija i dramatičnog pada kvaliteta života. Međutim, mnogi započinju liječenje tek kada se pojave komplikacije, što dovodi do povećanja zahtjeva za zdravstvenim uslugama i troškova u zdravstvu.
Sigurne uštede se mogu postići kroz adekvatnu alokaciju sredstava, poboljšanje produktivnosti zdravstvenih ustanova, osposobljavanje farmaceuta kao najdostupnijeg zdravstvenog radnika te investiranje u promociju zdravih stilova života i prevenciju dijabetesa.
Kao rezultat ovih mjera, smanjuje se i patnja za osobe sa dijabetesom i njene porodice, ali i veliki troškovi u zdravstvu.
Zdravstvena zaštita oboljelih od dijabetesa u Bosni i Hercegovini
Zdravstvena zaštita u BiH je organizovana u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti FBiH i Zakonom o zdravstvenoj zaštiti u RS i pruža se na primarnom, sekundarnom i tercijernom nivou. Osobe sa dijabetesom potrebnu zdravstvenu zaštitu dobijaju od strane doktora medicine odgovarajućih specijalnosti na svim nivoima zdravstvene zaštite. Prvi kontakt se ostvaruje na nivou primarne zdravstvene zaštite gdje se pacijenti prvo javljaju i gdje se i urade osnovne dijagnostičke pretrage. Ukoliko se ljekar opšte medicine ili specijalista porodične ne osjeća dovoljno siguran u postavljanje dijagnoze i dalji tretman, pacijenta upućuje na više nivoe, tačnije ljekaru subspecijalisti dijabetologu.
Analizom situacije i potreba u oblasti dijabetološke zaštite u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, a koja je rađena za potrebe izrade ove publikacije, ustanovljeno je da u većini regija postoji deficit subspecijalista endokrinologije i dijabetologije i medicinskih sestara-tehničara educiranih u oblasti dijabetologije. Pored toga ističe se deficit i ljekara ostalih specijalnosti relevantnih za liječenje dijabetesa i njegovih komplikacija (porodične/obiteljske medicine, interne medicine, oftalmologije, neurologije, psihijatrije, kao i psihologa).
Nadalje, u većini zdravstvenih ustanova na primarnom nivou zdravstvene zaštite ne postoji adekvatan broj aparata i reagencija za mjerenje HbA1c, te ne postoji mogućnost laboratorijskog određivanja lipidnog profila i mikroalbumina.
Unapredjenje i dostupnost zdravstve usluge i savjetovanja osoba sa dijabetesom bi se uveliko moglo unaprijediti kroz sveobuhvatnu edukaciju diplomiranih farmaceuta (farmakoterapija) i farmaceutskih tehničara (terapija proizvodima nadopune prehrani i pravilno zbrinjavanje komplikacija) kao najdostupnijih zdravstvenih radnika.
Podizanje saradnje i komunikacije izmedju timova porodične medicine, subspecijalista dijabetologa i njima gravitirajućih apoteka bi značajno moglo doprinijeti unapredjenju svih aspekata liječenja dijabetesa:
- ranoj dijagnozi dijabetesa,
- pravovremenom početku liječenja,
- pravilnom liječenju i
- zbrinjavanju komplikacija dijabetesa.
Apoteka, kao najpristupačnija zdravstvena ustanova, takodje ima veliki potencijal za smanjenje opterećenja koji dijabetes nemeće i može da ima značajnu ulogu u unaprijedjenju:
- svijesti stanovništva o uzrocima dijabetesa, načinima prevencije i o odgovornosti za vlastito zdravlje
- svijesti stanovništva o zdravim stilovima života
- identifikacije osoba sa visokim rizikom za razvoj tip 2 dijabetesa
- tretmana osoba sa visokim rizikom za razvoj tip 2 dijabetesa
Sve naprijed navedeno ukazuje na potrebu intervencija na polju promocije zdravlja, te prevencije i ranog otkrivanja dijabetesa, pravovremenog tretmana i prevencije komplikacija. Ovo se može postići samo jasno planiranim akcijama, koordiniranim aktivnostima svih nivoa zdravstvene zaštite, kao i uključivanjem šire društvene zajednice u planirane aktivnosti.
