Dobro je poznata stara izreka: “Rad je stvorio čovjeka”. Njeno je temeljno značenje biosocijalno. Rad je uspravio čovjeka, izdvojio mu ruke, razvio mu svijest i socijalizirao ga. Rad je izdigao čovjeka na pijedestal evolucione piramide među svim ostalim živim bićima. Ova drevna narodna i naučna mudrost, da je rad stvorio čovjeka ima još jednu svoju refleksiju: ako je rad bio toliko značajan za nastanak ljudskog roda, onda je sigurno isto tako važan i za njegov opstanak. Pored toga što rad stvara materijalne uslove za preživaljavanje i reprodukciju, rad obezbjeđuje pravilan razvoj i funkcionisanje organizma, dobru psihofizičku kondiciju i dobro zdravlje. Posebno treba istaći ulogu rada i tjelesne aktivnosti na primjerenu kondiciju, motivaciju i kvalitet življenja u starosti.
U prethodnim poglavljima je detaljno opisano kako nerad i tjelesna neaktivnost pogoduju nastanku šećerne bolesti i predstavljaju riziko faktor za razvoj, ne samo šećerne bolesti, već i gojaznosti, povišene masnoće u krvi, ateroskleroze i brojnih drugih poremećaja.
TJELESNA AKTIVNOST – LIJEK ZA ŠEĆERNU BOLEST
Tjelesna aktivnost i tjelesno vježbanje spadaju u pet temeljnih vidova liječenja šećerne bolesti.
Mnogi bolesnici su već odavno zapazili da lakše i bolje regulišu svoju šećernu bolest u periodu pojačane tjelesne aktivnosti. Najčešće je to period od proljeća do jeseni. Tada se obavljaju poljski radovi, uređuju voćnjaci i dvorišta, uzgaja povrće i obavljaju razni drugi poslovi. U periodima intenzivnijih radova, mnogim bolesnicima je smanjivana doza inzulina.
Drastičan primjer povoljnog uticaja tjelesne aktivnosti na regulaciju dijabetesa je poznati period blokade naše zemlje 1993.godine. Tada je uvoz svih roba iz inostranstva bio zatvoren. Nestalo je hrane i svih pogonskih goriva. Sav saobraćaj u gradovima bio je paralisan. Narod se oskudno hranio, masovno uzgajao vrtove i kretao se isključivo pješice. Dijabetični bolesnici su unatoč produljenom ratnom stresu i čestoj nestašici lijekova, postizali veoma dobru regulaciju svoje šećerne bolesti. Narod je te godine bio masovno smršao. Gojazni su se rijetko viđali, i u tim su okolnostima bili čak i upadljivi. To je bila svojevrsna i stihijna potvrda, da je gojaznost u našoj sredini uglavnom posljedica energetskog disbalansa, a samo izuzetno je hormonski ili genetski uzrokovana.
Mišićni rad povećava preuzimanje i potrošnju glukoze
Mišićni rad povećava djelotvornost inzulina na više načina:
- povećanjem protoka krvi kroz mišiće koji rade
- povećanjem vezivanja inzulina za receptore
- poboljšanjem postreceptorskih metaboličkih procesa
U početku tjelesne aktivnosti glavni je izvor energije glikogen u mišićima. U nastavku mišićnog rada više se koristi glukoza iz cirkulirajuće krvi, a najviše slobodne masne miseline. Kako su rezerve glikogena u mišićima male, slobodne masne kiseline su glavni izvor energije u produženoj tjelesnoj aktivnosti.
Međutim, u intenzivnoj tjelesnoj aktivnosti ipak je povoljnije dobijanje energije iz ugljikohidrata nego iz masti. Glukoza se u uslovima relativnog manjka kisika, potpunije oksidira od slobodnih masnih kieslina, pa i uz manji utrošak kisika oslobađa više energije. Daljnjim povećanjem intenziteta tjelesne aktivnosti sve više se povećava energetska potrošnja ugljikohidrata.
Može se zaključiti da su u toku tjelesne aktivnosti povećani preuzimanje i potrošnja glukoze u mišićima.
Jetra je stabilizator glukoze u krvi
U toku tjelesne aktivnosti i u zdravih osoba i u dijabetičnih bolesnika dolazi do pada nivoa inzulina i povećanja nivoa adrenalina i glukgona u krvi. Prevladavanje uticaja ovih kontrainzulinskih hormona nad uticajem inzulina dovodi do povećane razgradnje glikogena u mišićima i jetri i do povećanog stvaranja glukoze u jetri. Ovom povećanom produkcijom glukoze jetra obezbjeđuje dovoljnu količinu energije za mišićni rad i istovremeno održava normalni nivo glukoze u krvi unatoč mišićnoj potrošnji glukoze.
Jetra ima ulogu stabilizatora nivoa glukoze u krvi u toku tjelesne aktivnosti.
U osoba sa tipom 1 dijabetesa ne postoji mogućnost da se u toku mišićnog rada smanji nivo inzulina u krvi jer je sav njihov inzulin unesen spolja, injekcijom. Zato ove osobe imaju relativan višak inzulina u toku tjelesne aktivnosti i više su sklone hipoglikemiji.
Tjelesna aktivnost smanjuje i masnoće u krvi
Tjelesna aktivnost ima povoljan uticaj i na masnoće u krvi. Ona smanjuje koncentraciju holesterola i triglicerida u krvi, a povećava koncentraciju zaštitnog HDL – holesterola. Ovaj zaštitni holesterol vrši prenos i uklanjanje štetnog holesterola iz krvnih žila u jetru i tako sprejčava njegovo taloženje u krvnim žilama.
U toku tjelesne aktivnosti dolazi do pojačanog rada mnogih organa i organskih sistema. Tako se povećava protok krvi kroz srce i pluća i poboljšava snabdijevanje kisikom svih tkiva, šire se i jačaju krvne žile, naročito u srcu i ekstremitetima. Posebno treba istaći značaj tjelesne aktivnosti na stanje fibrinolitičkog sistema i smanjenje, u dijabetesu uvijek prisutne opasnosti od zgrušavanja krvi.
Tjelesna aktivnost štiti od infarkta srca
Poznato je da dijabetični bolesnici češće obolijevaju od infarkta srca. Tjelesna aktivnost se koristi u primarnoj i sekundarnoj prevenciji ishemijske bolesti srca.
Pored povoljnog uticaja na regulaciju nivoa šećera i masnoća u krvi, tjelesna aktivnost djeluje povoljno i na regulaciju visokog krvnog pritiska, povećava dopremu kisika u srčani mišić, smanjuje potrebu srčanog mišića za kisikom i povećava radnu sposobnost i električnu stabilnost srčanog mišića.
Zbog pomenutih uticaja tjelesnu aktivnost koriste i osobe koje namaju dijabetes, a žele da se zaštite od infarkta srca.
Slika 20. Hodanje i brzo hodanje su najdostupniji vidovi tjelesne aktivnosti
Terapijska primjena tjelesne aktivnosti
Navedeni učinci tjelesne aktivnosti ne mogu se postići bilo kojom ili bilo kako sprovedenom tjelesnom aktivnosti. Eksperimentalno je potvrđeno da samo određena tjelesna aktivnost po vrsti, intenzitetu, dužini trajanja i učestalosti provođenja, daje navedene rezultate u liječenju šećerne bolesti, masnoća u krvi i prevenciji ishemijske srčane bolesti. Preporuke o tjelesnoj aktivnosti daju se pojedinačno svakom bolesniku, zavisno od stanja regulisanosti šećerne bolesti, funkcionalnog stanja ostalih organa, životne dobi, načina liječenja šećerne bolesti i prethodnog iskustva u tjelesnoj aktivnosti.
AEROBNA SPOSOBNOST
Tjelesna aktivnost preko pojačanog disanja i povećane cirkulacije krvi povećava dopremu kisika u sva tkiva. Kako kisik sudjeluje u disanju i bitnim reakcijama u tkivima, to je za organizam bolje što više utroši kisika.
Maksimalni aerobni kapacitet je maksimalna količina kisika koju organizam može da utroši u minuti. Stepen aerobne sposobnosti raste nakon rođenja i tokom djetinjstva, dostiže maksimum u punoljetstvu i potom postepeno opada. U žena je za oko 20% niži nego u muškaraca, a u oba pola je za oko 30% niži u 65. nego u 25. godini života.
Na smanjenje aerobne sposobnosti utiču naročito bolesti srca, pluća, skeletno – mišićnog sistema i gojaznost. U dijabetičnih bolesnika aerobna sposobnost je gotovo redovno smanjena. Ovo smanjenje je pretežno posljedica nedovoljne tjelesne aktivnosti i gojaznosti, a često i oštećenja srčano – žilnog sistema.
Može li se povećati aerobna sposobnost?
Terapijskom primjenom tjelesne aktivnosti može se značajno povećati aerobna sposobnost u svakom životnom dobu dijabetičnog bolesnika. Međutim, ne postoji nikakva mogućnost da se dostignuti nivo aerobne sposobnosti održava i nakon prestanka bavljenja tjelesnom aktivnosti. Zato u liječenju šećerne bolesti, tjelesna aktivnost i tjelesna vježba moraju biti trajni. Kao što se ne smije prekidati primjena inzulina ili tableta za šećernu bolest, isto tako se ne smije trajno prekidati tjelesna aktivnost.
Odlike terapije tjelesnom aktivnošću
Brojni su autori i stručna udruženja iz oblasti fiziologije tjelesne aktivnosti i treninga dali preporuke o načinu primjene terapijske tjelesne aktivnosti u liječenju šećerne bolesti.
Svjetska zdravstvena organizacija ( SZO ) je 1969.godine takođe dala preporuke o intenzitetu, vrsti i dužini trajanja tjelesne aktivnosti.
Predložene su aktivnosti i vježbe koje angažuju velike mišićne grupe i to ubrzanim ritmičnim pokretima kao što su:
- Trčanje
- Brzo hodanje
- Hodanje
- Vožnja bicikla
- Plivanje
- Gimnastičke vježbe…
Tokom tjelesne aktivnosti uspostavljaju se određene adaptivne promjene u organima i organskim sistemima ( srce, krvne žile, pluća) koje povećavaju dopremanje kisika u tkivo, to jest aerobnu sposobnost. Da bi se postignute promjene održavale, neophodno je da se tjelesna aktivnost ponavlja, najbolje je svakodnevno, a najmanje tri puta sedmično.
Intenzitet tjelesne aktivnosti treba da je takav, da obezbjedi potrošnju kisika u rasponu od 50% do 80% od maksimalne potrošnje utvrđene za svakog bolesnika posebno. Smatra se da je to optimalna i najracionalnija potrošnja kisika.
Individualno doziranje tjelesne aktivnosti
Tjelesna aktivnost uvijek izaziva izvjestan odgovor organizma na izvršeno opterećenje i izvršeni rad. Veličina tog odgovora može se mjeriti raznim fiziološkim i biohemijskim mjerama ( potrošnja kisika, brzina pulsa ).
Porast brzine pulsa. Utvrđeno je da pri porastu intenziteta tjelesne aktivnosti brzina pulsa raste srazmjerno potrošnji kisika. Zato se mjerenje i doziranje tjelesnog opterećenja porastom brzine pulsa smatra dovoljno preciznim i prihvatljivim načinom doziranja terapijske tjelesne aktivnosti.
Pomenuli smo da je optimalna vrijednost kiseoničke potrošnje između 50% i 80% maksimalne kiseoničke potrošnje, koja se posebno utvrđuje za svakog bolesnika.
Analogno tome, optimalna ili radna vrijednost pulsa će biti takođe, između 50% i 80% maksimalnog prirasta pulsa u toku tjelesne aktivnosti.
Primjer:
Ako želimo da utvrdimo koji puls treba da postignemo u toku vježbe, da bi vježba bila korisna, potrebno je da izračunamo radni puls za željeni intenzitet tjelesne aktivnosti.
Postupak utvrđivanja radnog pulsa za željeni intezitet tjelesne aktivnosti:
- Prvo izračunamo maksimalni puls po formuli: 220 minus godine starosti, ako imamo 45godina, maksimalni puls=220-45=175/min.
- Potom treba odrediti puls u mirovanju, to je puls izmjeren neposredno nakon buđenja ujutro, ili se uzima arbitrarna vrijednost od 65/min.
- Iz ove dvije vrijednosti izračunamo maksimalni prirast pulsa =maksimalni puls minus puls u mirovanju ( 175-65=110/min ).
- Radni puls za željeni intenzitet tjelesne aktivnosti od 50% maksimalnog prirasta pulsa=0.5×110+65=120/min.
- Radni puls za željeni intenzitet tjelesne aktivnosti od 60% maksimalnog prirasta pulsa=0.6×110+65=131/min.
- Raspon radnog pulsa za željeni intenzitet tjelesne aktivnosti od 50 do 60% maksimalnog prirasta pulsa iznosi od 120 do 131 u minuti.
- Raspon radnog pulsa predstavlja raspon vrijednosti pulsa koji treba postići i održavati tokom vježbanja.
Prema izloženom popstupku možete izračunati raspon radnog pulsa za svoju terapijsku tjelesnu aktivnost. U toku tjelesne aktivnosti i tjelesne vježbe značajno se povećava potrošnja šećera i masti kao energetskog materijala i potrošnja kisika kao oksidansa u procesu dobijanja energije. Ovi učinci su rezultat povećanog protoka krvi i povećanog transporta kisika u toku tjelesne aktivnosti. Prolaz ili difuzioni kapacitet kisika povećava se gotovo trostruko za vrijeme mišićnog rada.
Može se zaključiti da mišićni rad smanjuje nivo šećera u krvi, smanjuje masne rezerve i popravlja odnos masnoća u krvi, popravlja energetski manjak i povećava ukupnu opskrbu tkiva kisikom u dijabetičnog bolesnika.
Koje tjelesne aktivnosti i tjelesne vježbe preporučujemo?
Pri zadovoljavajućoj metaboličkoj kontroli dijabetesa i dobrom općem zdravstvenom stanju, tjelesna aktivnost i tjelovježba se preporučuju prema životnoj dobi bolesnika:
Za mlađi uzrast se preporučuju napornije tjelesne aktivnosti kao trčanje, planinarenje, veslanje, aerobik, vožnja bicikla, tenis, poljoprivredni radovi, dugotrajnije i intenzivno vrtlarenje.
Za srednju životnu dob se preporučuju brzo hodanje, plivanje, vožnja bicikla, umjerena gimnastika, odbojka, badminton, umjereno vrtlarenje.
Za stariju životnu dob se preporučuju hodanje, šetnja, kraće i lagano plivanje, lagana gimnastika i ležeća gimnastika, lagano vrtlarenje.
Lagano vježbanje i svakodnevno hodanje omogućavaju starijim bolesnicima da ostanu pokretni i samostalni i u dubokoj starosti.
Korisna je i mala tjelesna aktivnost
Prema novijim stavovima korisne su i male tjelesne aktivnosti i lagane tjelovježbe, ako se provode duže vremena ili više puta u toku dana. Njihov uticaj na regulaciju dijabetesa i prevenciju koronarne srčane bolesti zavisan je od ukupnog utroška energije. Malu jačinu tjelesnog napora nadoknađuju dužina trajanja i povećana učestalost tjelesne aktivnosti i tjelovježbe. Djelotvornom se smatra tjelesna aktivnost sa utroškom energije od 4200 kJ ( 1000 kcal ) sedmično. Ovaj se utrošak energije postiže umjerenim tjelesnim aktivnostima koje troše 4-7 kcal / min. kao što su pješačenje, umjereni kućni poslovi, umjereni vrtlarski poslovi, lagano plivanje i lagano trčanje, ako se provode po oko 20 minuta svakodnevno.
Tabela: Potrošnja energije na sat pri različitim tjelesnim aktivnostima zavisno od tjelesne mase
Mjere opreza u toku tjelesne aktivnosti i tjelovježbe
Pri izvođenju tjelesne aktivnosti i tjelesnih vježbi, dijabetični bolesnici treba da su educirani da prepoznaju znakove koji ukazuju na slabost nekog organa ili organskog sistema: omaglica, slabost, vrtoglavica, trenutne smetnje sa vidom, gušenje, stezanje u prsima, grčevi u nogama i drugo. Pri pojavi ovakvih smetnji bolesnik treba da obustavi tjelesnu aktivnost i da se konsultuje sa svojim ljekarom ili medicinskom sestrom iz tima za dijabetes. Posebno treba prevenirati moguće hipoglikemijske reakcije u toku i neposredno nakon tjelesne aktivnosti. Planirana tjelesna aktivnost i tjelesna vježba se započinju ubrzo nakon obroka. Bolesnici koji se liječe inzulinom treba neposredno nakon obavljene tjelesne aktivnosti ili tjelovježbe da uzmu mali obrok hrane koja sadrži ugljikohidrate, bez obzira da li osjećaju ili ne osjećaju glad.
U toku pogoršanja glikemične kontrole pri prehladama, povišenju tjelesne temperature i drugim bolestima, treba pauzirati sa tjelesnom aktivnosti, jer povećan mišićni rad u tim stanjima doprinosi daljem pogoršanju regulacije šećerne bolesti.
Dobro dozirana tjelesna aktivnost, prilagođena životnoj dobi i ukupnom zdravstvenom stanju dijabetičnog bolesnika, predstavlja značajnu terapijsku mjeru za dobru aktuelnu regulaciju dijabetesa i dugoročnu metaboličku kontrolu. Tjelesna aktivnost štiti dijabetičnog bolesnika od infarkta srca i drugih hroničnih oštećenja u toku šećerne bolesti. Ona doprinosi njegovoj socijalizaciji i poboljšanju kvaliteta življenja.
