Obuka bolesnika o šećernoj bolesti ili zdravstvena edukacija, osnovni je preduslov za prihvatanje i uspješno liječenje ove bolesti. Osnivač moderne dijabetologije, američki ljekar Elliot P. Joslin napisao je jednu od prvih knjiga za edukaciju ljekara i bolesnika “Zajednički dijabetični priručnik za ljekare i pacijente”. Od tada je objavljeno mnogo radova koji opisuju metode i tehnike edukacije i ističu njene humanitarne i ekonomske prednosti. O značaju edukacije i sudjelovanja bolesnika u svom liječenju, sugestivno govori poznata izreka R. D. Lawrenca iz 1922. godine: “Oboljeli od šećerne bolesti ima dva liječnika, jedan je onaj liječnik, koji se brine o njegovoj bolesti, a drugi je liječnik, bolesnik sam, i o njemu najviše ovise tok i razvoj bolesti”. Pa ipak, edukaciji se i dugo vremena potom nije pridavao odgovarajući značaj. U nas je u mnogim ambulantama i centrima za dijabetes, edukacija i danas na veoma niskom nivou.
Ciljevi zdravstvene edukacije
Da bi mogla da se procjenjuje uspješnost edukacije o dijabetesu, u programu edukacije moraju biti postavljeni ciljevi edukacije i metode njene procjene.
Globalni je cilj zdravstvenog odgoja promjena ponašanja, a ne samo puko usvajanje znanja o zdravlju i bolestima. Zdravstvena edukacija dijabetičnih bolesnika i više je od toga. Ona podrazumijeva promjenu životnog stila.
Ciljevi zdravstvene edukacije su :
- Sticanje osnovnih znanja o šećernoj bolesti
- Savlađivanje vještina potrebnih za dobru regulaciju bolesti
- Promjena ponašanja u pogledu ishrane, štetnih navika i tjelesne aktivnosti
- Povećanje samostalnosti bolesnika u kontroli svoje bolesti
- Psihološka adaptacija i prihvatanje bolesti
- Dobra metabolička kontrola, sprječavanje ili odgoda nastanka hroničnih komplikacija
U procesu individualne edukacije i edukacije u maloj grupi, često je potrebno postavljati pojedinačne ciljeve za svakog bolesnika. Ovi se ciljevi mijenjaju i kad god je moguće zamjenjuju višim zahtijevima u kvalitetu kontrole bolesti, ili se postavljaju skromniji ciljevi u pojedinim etapama bolesti i psihosocijalnim okolnostima. Ciljeve utvrđuju zajedno ljekar i bolesnik, vodeći računa o tome da su oni ostvarivi i da doprinose poboljšanju bolesnikove motivacije za samokontrolu.
Vrste zdravstvene edukacije
Edukacija dijabetičnih bolesnika može se provoditi u više organizacionih formi:
- individualna edukacija
- edukacija u maloj grupi
- edukacija u velikoj grupi
- trajna edukacija
- edukacija putem sredstava informisanja
INDIVIDUALNA EDUKACIJA
Individualna edukacija se provodi za vrijeme svakog ljekarskog pregleda.
Nakon postavljanja dijagnoze šećerne bolesti, ljekar upoznaje bolesnika i članove njegove porodice o prirodi šećerne bolesti. Daje im kratka uputstva o ishrani, o vremenu primjene inzulina ili tableta za šećernu bolest, o hipoglikemiji i tjelesnoj aktivnosti. Ljekar naglašava neophodnost promjene stila života i odbacivanja nezdravih navika (pušenje, neumjereno konzumiranje alkohola).
Pri kontrolnim pregledima ljekar se informiše o tome kako bolesnik provodi predložene i dogovorene mjere. Na osnovu bolesnikova iskaza, ljekar daje dodatne informacije o najvažnijim mjerama i započinje programiranu edukaciju po utvrđenom tematskom redoslijedu. Program individualne edukacije provode ljekar i medicinska sestra-edukator po utvrđenom rasporedu tema. Meidicnska sestra obučava bolesnika o ishrani, vještini aplikacije inzulina i određivanja šećera u krvi i šećera i ketona u mokraći i o svim vidovima samokontrole. Za prvih šest kontrola može se završiti program. Na svakoj kontroli se provjerava prethodno stečeno znanje i postupci bolesnika prema hrani, hiperglikemiji, ketonuriji, hipoglikemiji, tjelesnoj aktivnosti. Ljekar i medicinska sestra moraju imati planirano vrijeme za pojedinačnu edukaciju svakog bolesnika. Dobro je da bolesnik pripremi svoja pitanja ljekaru i sestri, ali i da je spreman da i sam odgovara na pitanja koja mu oni postavljaju.
Edukatori treba da grade i čuvaju povjerenje kod bolesnika u ono što zajednički rade. Svaki razgovor treba da predstavlja podršku bolesniku. Da mu ukazuje na objektivne opasnosti nekvalitetnog liječenja, ali i da ga hrabri postignutim rezultatima. Ljekar i medicinska sestra vode evidenciju o vremenu i temi edukacije. Bolesnik takođe upisuje vrijeme i temu edukacije u svoj dnevnik samokontrole.
MALA GRUPA
Mala grupa je pogodna za edukaciju u ambulantama i savjetovalištima za dijabetes. Može se reći da je mala grupa metoda izbora u kontinuiranoj i programiranoj edukaciji dijabetičnih bolesnika. Ovu edukaciju može uspješno da vodi medicinska sestra osposobljena za zdravstveni odgoj. Prema programu edukacije, sestra formira grupu od 6 do 10 bolesnika.
U maloj grupi dijabetični bolesnici steknu osjećaj pripadnosti skupini ljudi koji imaju slične i iste probleme. Takav osjećaj smanjuje psihičku napetost i doprinosi opuštanju i relaksaciji. Mala grupa je naročito pogodna za demonstriranje vještina rukovanja inzulinskim špricama i penovima, glukometrima i test trakama.
Pri sastavljanju male grupe treba voditi računa o načinu liječenja bolesnika, o njihovoj životnoj dobi, stepenu obrazovanja i prethodnom znanju o šećernoj bolesti. Praktično je da su u istoj grupi osobe koje u liječenju koriste ili ne koriste inzulin, koje su sličnog stupnja obrazovanja i među kojima ne postoji velika razlika u životnoj dobi. Kad takav odabir polaznika grupe nije moguć, edukator treba da tako podesi način edukacije da ga svi polaznici i dobro slušaju i dobro razumiju i da svi saznaju dosta korisnih informacija.
Program rada male grupe
Program rada i male grupe i individualne edukacije treba da obuhvati sve osnovne informacije o šećernoj bolesti, njenom liječenju, ishrani, akutnim i hroničnim komplikacijama i tjelesnoj aktivnosti. Posebnu pažnju treba posvetiti obuci bolesnika u vještinama aplikacije inzulina, mjerenja šećera u krvi i šećera i ketona u urinu pomoću test-traka, rukovanju glukometrom, njezi i kontroli stopala i sastavljanju jelovnika dnevne ishrane.
Prijedlog tema za programe rada male grupe.
Program edukacije treba da obezbjedi postizanje ciljeva edukacije. Predlažu se slijedeće osnovne teme za program edukacije u maloj grupi:
- Šta je to šećerna bolest, kako nastaje i kako se ispoljava? Vrste šećerne bolesti. Postavljanje dijagnoze šećerne bolesti.
- Principi ishrane dijabetičnih bolesnika. Posebne prehrambene upute za bolesnike na inzulinskoj terapiji.
- Sastavljanje jelovnika dnevne ishrane i upotreba tablica zamjene jednakovrijednih namirnica.
- Demonstriranje pripreme obroka prema jelovniku dnevne ishrane
- Liječenje šećerne bolesti tabletama, inzulinom, tabletama i inzulinom.
- Značaj tjelesne aktivnosti u liječenju šećerne bolesti.
- Samokontrola šećera u krvi, šećera i ketona u urinu. Kontrola tjelesne težine i krvnog pritiska. Značaj kontrole masnoća u krvi, proteina u urinu i glukozilarnog hemoglobina (HbA1c).
- Hiperglikemija, ketonurija, ketoacidoza, hiperglikemijska koma.
- Hipoglikemija, uzroci nastanka, znaci hipoglikemije, samopomoć u toku nastanka hipoglikemije, prevencija hipoglikemije
- Hronične komplikacije šećerne bolesti: bolesti malih krvnih žila (retinopatija, nefropatija i neuropatija), bolesti velikih krvnih žila (srca, mozga i nogu)
- Tehnika aplikacije inzulina, standardne inzulinske šprice i igle, inzulinski penovi
- Tehnika mjerenja nivoa šećera u krvi, određivanje šećera i ketona u urinu pomoću test-traka, rukovanje glukometrom
- Socijalna strana šećerne bolesti. Šećerna bolest i štetne navike: pušenje, konzumiranje alkohola, uzimanje droga
- Njega tijela, kontrola i njega stopala, higijenska obuća
- Šećerna bolest i zanimanje: pozitivna i negativna lista zanimanja
- Slobodne teme prema izboru polaznika i voditelja edukacije
Način rada male grupe
Edukacija dijabetičnih bolesnika u maloj grupi provodi se jednom sedmično i to uvijek u istoj prostoriji i u isto vrijeme.
Osnovna nastavna pomagala koja su potrebna za ovu edukaciju su: tabla sa kredama u boji i/ili pano-ploča sa bijelim papirom i flomasterima u boji. Poželjno je takođe imati grafoskop, dijaprojektor i opremu za video prezentaciju .
Prvi sastanak male grupe, osim prezentacije teme, služi za međusobno upoznavanje polaznika i upoznavanje sa voditeljem grupe. Voditelj ukratko predstavlja polaznicima program rada za narednih šest ili dvanaest sedmica. Na prvom sastanku polaznici popunjavaju test provjere početnog znanja o dijabetesu.
Uvodno izlaganje o jednoj ili više tema, zavisno od dužine trajanja edukacije (6 ili 12 sedmica) podnosi voditelj (ljekar, medicinska sestra ). Ovo izlaganje treba da bude jasno, zanimljivo i kratko, ne duže od 10-15 minuta po jednoj temi.
Rasprava o naslovljenoj temi može da traje 30-40 minuta. Raspravu vode polaznici, a viditelj je samo podstiče i usmjerava. U početku polaznici iznose svoja iskustva i poteškoće, a poslije sve više nastupaju sa stavovima.
Razmatranje dnevnika samokontrole vrši se na svakom sastanku. Dobri rezultati se pohvaljuju, a slabim rezultatima se traže uzroci i predlažu odgovarajuće mjere.
Na svakom sastanku polaznici vrše mjerenje šećera u krvi, šećera i ketona u mokraći, mjerenje krvnog pritiska i tjelesne težine. Rezultati se upisuju u zajednički obrazac za grupu da bi se bolje uočavale razlike. I ovi rezultati se analiziraju i diskutuju.
Posljednji sastanak je rezervisan za popunjavanje završnog testa znanja o šećernoj bolesti i demonstriranje vještina samokontrole. Na kraju polaznici popunjavaju anketni list o korisnosti edukacije i daju primjedbe i prijedloge za njeno poboljšanje. Potom se vrši usporedba početnog i završnog testa znanja i vodi diskusija.
Obrazac 1. Samokontrola u toku edukacije
VELIKA GRUPA
Velika grupa je forma edukacije koja se koristi za izlaganje pojedinih tema u vidu predavanja. Odabrane teme treba da su interesantne za sve slušaoce. Rad u velikoj grupi je pogodan za provođenje edukativnih programa u vidu tečajeva ili kratkih kurseva. Trećina raspoloživog vremena koristi se za raspravu i iznošenje vlastitih iskustava slušalaca u formi radionica za dijabetes. Treba imati na umu da su bolesnici u velikoj grupi distancirani i međusobno i prema predavačima. Zato se ovaj vid edukacije provodi samo povremeno.
TRAJNA EDUKACIJA
Trajna edukacija podrazumjeva obnavljanje svih vidova edukacije u određenim vremenskim intervalima. Cjelokupni program edukacije dijabetičnih bolesnika treba da obezbjedi sticanje cjelovitog znanja o šećernoj bolesti i njenim komplikacijama.
Stalnost i neprekidnost edukacije dijabetičnih bolesnka postiže se kroz slijedeće njene oblike:
- Osnovna individualna i grupna edukacija nakon dijagnoze šećerne bolesti ili poremećene tolerancije glukoze
- Dopunska edukacija u maloj grupi svake godine
- Povremeno pohađanje kursa/tečaja o šećernoj bolesti
- Razgovor sa medicinskom sestrom i ljekarom za vrijeme svake kontrole
Razgovori sa medicinskom sestrom i ljekarom predstavljaju vid trajne dopunske edukacije. Ovi razgovori imaju za cilj da provjere i osvježe bolesnikovo znanje iz pojedinih oblasti šećerne bolesti i da dodatno motivišu promjenu njegova načina života. Iz ovih razgovora ponekad se može ispostaviti da je bolesniku potrebna dopunska individualna ili grupna edukacija, koja se odmah i planira.
EDUKACIJA PUTEM SREDSTAVA INFORMISANJA
Edukacija putem sredstava informisanja morala bi biti programirana i usmjerena od strane dijabetologa i Udruženja dijabetičnih bolesnika. Oni treba da traže od lokalnih i kantonalnih sredstava informisanja stalne emisije o šećernoj bolesti na radiju i televiziji i stalne rubrike u novinama. U našem kantonalnom radio i televizijskom programu posvećuje se relativno dosta vremena edukaciji stanovništva o zdravlju i bolestima. Što se tiče edukacije o šećernoj bolesti, u svijetu su uglavnom napuštene “maratonske” emisije i rubrike; a sve se više koriste kratke i efektne emisije/rubrike, ali programirane u stalnom i poznatom terminu. Takvi se edukativni sadržaji o dijabetesu redovno očekuju i planirano se slušaju, gledaju i čitaju. Kroz ovaj ustaljeni sistem medijske edukacije moguće je kontinuirano provoditi cjelokupan godišnji program edukacije o dijabetesu za stanovništvo i dijabetične bolesnike.
Procjena uspješnosti edukacije
Procjena uspješnosti ili evaluacija edukacije treba da bude sastavni dio programa edukacije o dijabetesu.
Da bi mogla da se procjenjuje uspješnost edukacije o dijabetesu, u programu edukacije moraju biti postavljeni ciljevi edukacije i metode njene procjene.
Procjena uspješnosti edukacije sastoji se od procjene znanja, procjene vještina, i procjene ponašanja i stavova:
Procjena znanja stečenog u toku edukacje može se obaviti na više načina:
Usmenim ispitivanjem: pitanja moraju biti kratka, nedvosmislena i jasna. Odgovori takođe, treba da su kratki i jasni.
Testiranjem : testovi sa više upisanih mogućih odgovora u kojima se bolesnik odlučuje za odgovor po sistemu “tačno-netačno”.
Procjena vještina koje je bolesnik savladao u toku edukacije odnosi se na procjenu sposobnosti i spretnosti u korištenju test traka i glukometara, u aplikaciji inzulina, pregledu stopala, planiranju obroka hrane . Procjena vještine obavlja se demonstriranjem pojedinih radnji i uvidom u dnevnik samokontrole.
Procjena ponašanja i stavova treba da da odgovor na pitanje koliko je edukacija doprinijela promjeni bolesnikova ponašanja prema svojoj bolesti i usvajanju ispravnih stavova o svim pitanjima iz oblasti šećerne bolesti. Za procjenu ponašanja i promjenu stavova koriste se takođe upitnici i testovi, ali i posmatranje bolesnikova ponašanja, a naročito postignuti rezultati u kontroli svoje bolesti.
Osnovna načela zdravstvene edukacije
Osnovna načela zdravstvene edukacije su:
- integrisanost u sistem zdravstvene zaštite
- dostupnost
- kontinuiranost
- obuhvatnost
Već smo istakli da je edukacija bolesnika veoma značajna u liječenju dijabetesa. Ni u jednoj drugoj bolesti bolesnik sam ne može sudjelovati u svom liječenju toliko kao u dijabetesu. Upravo zato je potrebno i veoma isplatno osposobiti dijabetične bolesnike da sigurno i istrajno sudjeluju u svom liječenju. Da bismo to postigli potrebno ja da zdravstvena edukacija bude prihvaćena od zdrvastvenog osiguranja kao ravnopravna i jednako važna mjera zdravstvene zaštite. Da bude uključena kao zdravstvena usluga u sistemu zdravstvene zaštite po osnovu kadrova, tehničkih pomagala, prostora i vrednovanja rada. Edukacija dijabetičnih bolesnika nije obaveza samo kliničkih zdravstvenih ustanova. Naprotiv, sve zdravstvene ustanove i njihove radne jedinice koje pružaju zdravstvenu zaštitu dijabetičnim bolesnicima, dužne su da im obezbjede kvalitetnu edukaciju. Zdravstvena edukacija se ne smije sprovoditi stihijno i kampanjski. Ona mora biti programirana i stalna. Edukacija o dijabetesu treba da obuhvati, ne samo dijabetične bolesnike, već i članove njihove uže porodice i njihove neposredne saradnike na radnom mjestu.
EDUKACIJA EDUKATORA
Da bi obezbijedile kvalitetnu i savremenu edukaciju svojih bolesnika, zdravstvene ustanove moraju programirati trajnu edukaciju svojih stručnjaka, ljekara i medicinskih sestara. Za medicinske sestre se organizuju tečajevi i seminari o pojedinim pitanjima zaštite, njege i edukacije dijabetičnih bolesnika .
Za ljekare treba organizovati kontinuiranu edukaciju o dijabetesu na kantonalnom i državnom nivou, koja bi se provodila svake godine po utvrđenom programu. Za ljekare postoji još postdiplomski studij i usmjerena specijalizacija iz dijabetologije. Ljekari i medicinske sestre treba da obavljaju programirane studijske posjete evropskim centrima za dijabetes radi sticanja iskustava i uspostavljanja stručne i naučne saradnje sa tim ustanovama.
