Šećerna bolest se čak i u prikrivenoj formi, ipak ispoljava, manje ili više izraženim subjektivnim tegobama, objektivnim nalazom i biohemijskim promjenama u krvi i mokraći.
Najčešće zastupljeni znaci šećerne bolesti su:
- povećano žeđanje
- obilno mokrenje
- sušenje usta
- povećan osjećaj gladi
- povećano konzumiranje hrane
- smanjenje tjelesne težine
- tjelesna slabost i malaksalost
- vrtoglavica i glavobolja
- svrbež kože i svrbež polnih organa
Pregledom bolesnika često nalazimo:
- smanjenje turgora kože
- smanjenje tonusa mišića
- suhe sluznice usana, usta i jezika
- gojaznost pretežno muškog tipa
- rumenilo lica
- nježnu i finu kožu lica
Biohemijskim testiranjem krvi i mokraće mogu se naći:
- povišen nivo šećera u krvi
- šećer u mokraći
- ketonska tijela u mokraći
Povećano žeđanje – polidipsija nastaje uslijed porasta nivoa šećera u krvi i povećanja gustine krvi i drugih vanćelijskih tečnosti. Ova promjena gustine krvi predstavlja podražaj centru za žeđ u mozgu pa dijabetični bolesnici imaju povećano žeđanje. Oni piju i po nekoliko litara tečnosti za 24 sata i ustaju po nekoliko puta noću da piju tečnost. Pored toga veoma teško utoljuju žeđ i često im se “traži” da piju hladnu vodu i hladne sokove iz hladnjaka.
Slika: Povećano žeđanje i obilan unos tečnosti
Obilno mokrenje – poliurija, takođe je posljedica povećane gustine krvi uslijed povećanog sadržaja šećera u njoj. Kao što čestice kuhinjske soli “povuku” vodu iz usoljenog mesa kojeg pripremamo za sušenje, isto tako čestice šećera osmotskim putom povećavaju količinu definitivne mokraće. Poliurija je učestalo i obilno izmokravanje bistre mokraće. Kod neliječenog dijabetesa ili u stanju njegova pogoršanja bolesnici mokre veoma često u toku dana, i 3-4 puta ili više tokom noći. Za 24 sata ovi bolesnici izmokre 4-6 litara.
Gubitak tečnosti – dehidracija je pojava isušivanja organizma. U šećernoj bolesti do isušivanja dovode, povećan nivo šećera u krvi i izmokravanje velike količine mokraće. Sa mokraćom se ne gubi samo voda, već i elektroliti, naročito kalijum, natrijum, kalcijum i magnezijum. Dehidracija se ispoljava osjećajem suhoće u ustima, isušivanjem kože i potkožnog tkiva, mišićnom slabosti i malaksalosti, i u težim slučajevima pojavom grčeva u mišićima potkoljenica.
Smanjenje tjelesne težine unatoč dobrom apetitu i povećanom unosu hrane veoma je tipično za šećernu bolest. Do smanjenja tjelesne težine dolazi uslijed povećane razgradnje, naročito masnog tkiva. U uslovima izostanka inzulinskog djelovanja organizam poseže za energijom po svaku cijenu. U tu svrhu se razgrađuju i troše masno tkivo, mišići i kosti. Bolesnici izgube po 5-10 kg, nekad i znatno više u periodu od pojave do početka liječenja bolesti.
Mršavljenje, pogotovo mršavljenje unatoč povećanom unosu hrane i gubitak tjelesne težine u gojaznih osoba koje nisu na dijeti, treba uvijek da pobudi sumnju na dijabetes.
Povećan unos hrane-polifagija i čest osjećaj gladi u oboljelih od šećerne bolesti, posljedice su tzv. metaboličke gladi ćelija. Zbog izostanka inzulinskog djelovanja šećer ne može da ulazi u ćelije. Ćelije pomoću bioloških signala obavještavaju o nestašici glukoze centar za glad u hipotalamusu mozga. Zbog toga su dijabetični bolesnici često gladni i jedu obilno.
Tjelesna slabost – adinamija je posljedica razgradnje masnog tkiva, mišića i kostiju. Povećana razgradnja tkiva u šećerenoj bolesti dovodi do tjelesnog propadanja, smanjenja tjelesne mase i tjelesne slabosti. Neposredni uzroci stalnoj tjelesnoj slabosti su nedostatak energije i dehidracija.
Povećan nivo šećera u krvi – hiperglikemija nastaje zato što šećer koji pristiže iz probavnog trakta u krv ne može bez inzulina ući u ćelije i biti razgrarađen. On se gomila ispred ćelije u krvi. Zato njegov nivo u krvi raste iznad granice normale. Pored toga u krv pristiže i šećer iz jetre. U neliječenom dijabetesu je stalno povišen nivo šećera u krvi iznad 7 mmol/L na tašte, često iznad 10 mmol/L, nekad čak i iznad 30 mmol/L. Sa porastom nivoa šećera u krvi rastu gustina i osmotski pritisak krvi, koji izazivaju čitav niz slijedstvenih poremećaja.
Šećer u mokraći-glikozurija pojavljuje se kad nivo šećera u krvi poraste iznad 8 mmol/L. Taj granični nivo šećera u krvi smatra se bubrežnim pragom za šećer. To znači da šećer do tog nivoa u krvi, ne prolazi kroz bubrege i ne pojavljuje se u definitivnoj mokraći. Bubrežni prag za šećer snižavaju infekcije, lijekovi za izmokravanje, kortikosteroidi, trudnoća i stresna stanja. Samo tada se šećer pojavljuje u mokraći i pri koncentracijama u krvi nižim od 8 mmol/L. Nasuprot tome, starosne promjene na bubrezima povećavaju bubrežni prag za šećer, pa se šećer u mokraći u starijih osoba pojavljuje tek kad je njegov nivo u krvi iznad 9 ili 10 mmol/L.
Stepen gubitka šećera mokraćom može poslužiti kao pokazatelj regulisanosti dijabetesa. Vrijednosti šećera u 24- satnoj mokraći veće od 20 g ukazuju na lošu regulisanost dijabetesa.
Aceton u mokraći-acetonurija ili ketonurija je izlučivanje mokraćom razgradnih produkata masti: acetona, beta-oksibuterne i acetosirćetne kiseline (ketonska tijela). Do ketonurije dolazi češće u tipu 1 nego u tipu 2 šećerne bolesti, i to uslijed skretanja metabolizma ka povećanoj razgradnji masti. Ovi nagomilani štetni produkti razgradnje masti izlučuje se preko bubrega u mokraću i preko pluća u izdahnuti vazduh. Zato mokraća i zadah bolesnika mirišu na aceton.
Vrste šećerne bolesti
Prema klasifikaciji od 1997. godine postoje 4 grupe šećerne bolesti:
I Tip 1 šećerna bolest
II Tip 2 šećerna bolest
III Drugi specifični tipovi šećerne bolesti
IV Trudnička ili gestacijska šećerna bolest
