Klasifikacija šećerne bolesti

Klasifikacija  šećerne bolesti i kriterijumi za njenu dijagnozu relativno se često mijenjaju. Ove su promjene diktirane  novim saznanjima o šećernoj bolesti. Aktuelna klasifikacija dijabetesa je iz 2018. godine, a objavila ju je Američka dijabetološka asocijacija (ADA). Zasnovana je na uzrocima i patogeneznim mehanizmima nastanka hiperglikemije, pa se može reći da je to etiološka i patogenezna klasifikacija.

Etiološka klasifikacija šećerne bolesti  

Dijabetes je prema etiopatogenetskim mehanizmima nastanka podijeljen u 4 osnovne kategorije:

  1. Dijabetes tipa 1 (nastaje zbog autoimune destrukcije β-ćelija; obično dovodi do apsolutnog nedostatka inzulina).
  2. Dijabetes tipa 2 (nastaje zbog progresivnog gubitka sekrecije inzulina u β-ćelijama često na terenu inzulinske rezistencije).
  3. Gestacijski dijabetes melitus (GDM) (dijabetes dijagnostikovan u drugom ili trećem trimestru trudnoće, koji nije bio prisutan prije gestacije)
  4. Specifične vrste dijabetesa zbog drugih uzroka, npr. monogenetski sindromi dijabetesa (kao što su neonatalni dijabetes i dijabetes odraslih kod mladih – MODY), druge endokrine bolesti, bolesti egzokrinog pankreasa (cistična fibroz i pankreatitis) i lijekovima ili hemijski izazvan dijabetes (upotreba glukokortikoida, lijekovi za liječenje HIV/AIDS-a, ili nakon transplantacije organa.

Gestacijski dijabetes  melitus (GDM)

Gestacijski dijabetes melitus je definisan kao bilo koji stepen intolerancije glukoze sa početnim ili prvim prepoznavanjem u toku trudnoće, nezavisno od toga kako je liječen i da li je njegovo trajanje produženo i nakon trudnoće. Osim dijabetesa prema ADA kriterijumima su definisane i glukozne intolerancije Poremećena fasting glukoza (IFG) i poremećena tolerancija glukoze (IGT).

Tip 1 šećerna bolest * (destrukcija beta stanica koja dovodi do apsolutne inzulinska deficijencije):

  1. Imunoposredovana
  2. Idiopatska

II  Tip 2 šećerna bolest * (varira od pretežno inzulin rezistentnog oblika sa relativnom inzulinskom deficijencijom, do pretežno sekretornog manjka sa inzulinskom rezistencijom).

III  Drugi specifični tipovi

A. Genetski defekti funkcije beta stanica:

  1. Hromozoma 12, HNF- 1alfa (MODY3)
  2. Hromozoma 7, glukokinaza (MODY2)
  3. Hromozoma 20, HNF-4alfa (MODY1)
  4. Mitohondrijalne DNA,
  5. Drugi

B. Genetski defekti u inzulinskoj aktivnosti:

  1. Tip A inzulinske rezistancije
  2. Leprehaunizam
  3. Rabson-Mendenhall sindrom
  4. Lipoatrofični dijabetes
  5. Drugi

C. Bolesti egzokrinog pankreasa:

  1. Pankreatitis
  2. Trauma/pankreatektomija
  3. Neoplazma
  4. Cistična fibroza
  5. Hemohromatoza
  6. Fibrokalkulozna pankreatopatija
  7. Drugi

D. Endokrinopatije:

  1. Akromegalija
  2. Cushing sindrom
  3. Glukagonom
  4. Feohromacitom
  5. Hipertireoza
  6. Somatostatinom
  7. Aldosteronom
  8. Drugi

E. Lijekovima ili hemijskim supstancama prouzrokovana:

  1. Vacor
  2. Pentamidin
  3. Nikotinska kiselina
  4. Glukokortikoidi
  5. Tireoidni hormoni
  6. Diazoxid
  7. Beta-adrenergički agonisti
  8. Tijazidi
  9. Dilantin
  10. Alfa – interferon
  11. Drugi

F. Infekcije

  1. Kongentinalna rubeola
  2. Citomegalovirus
  3. Drugi

G. Rijetke forme imunoposredovane bolesti:

  1. “Stiff – man“ sindrom
  2. Antitijela na inzulinske receptore
  3. Drugi

H. Drugi genetski sindromi katkada udruženi sa šećernom bolešću:

  1. Downov sindrom
  2. Klinefelterov sindrom
  3. Turnerov sindrom
  4. Wolframov sindrom
  5. Friedreichova ataksija
  6. Huntingtonova ataksija
  7. Laurence – Moon – Biedlov sindrom
  8. Miotonična distrofija
  9. Porfirija
  10. Prader – Williev sindrom
  11. Drugi

IV Gestacijski dijabetes melitus (GDM )

* Pacijenti sa bilo kojom formom dijabetesa mogu zahtijevati inzulinsku terapiju u nekoj od faza bolesti. Ova upotreba inzulina, međutim, ne određuje klasifikaciju tipa šečerne bolesti.

Kasni autoimuni dijabetes u odraslih (LADA)

Pacijenti sa LADA dijabetesom su heteregena grupa pacijenata sa različitim titrom antitijela, indeksa tjelesne mase i različitom frekvencom ovisnosti o inzulinu. Klinički i laboratorijski imaju karakteristike i tipa 2 i tipa 1. Pacijenti sa većim titrom antitijela obično imaju manji bodi mas index, manju endogenu sekreciju inzulina (procjenjenu stimuliranim C peptidom) i imaju bržu progresiju ka ovisnosti o inzulinu. Prisustvo anti GAD antitijela ( ili ICA) u serumu može identificirati pacijente koji će lošije odgovoriti na oralne hipglikemike, brže zahtijevati inzulin i biti od većim rizikom za razvoj ketoacidoze. U toku su studije koje tek treba da dokažu da li rana terapija sa inzulinom ili terapija sa imunomodulatorima može spriječiti napredovanje bolesti.

Prof.Dr. Džemal Poljaković dr med
Subspecijalista endokrinolog dijabetolog
Klinički Centar Tuzla
Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli
Dr.Sci. Selma Jusufović dr med
Subspecijalista endokrinolog dijabetolog
Klinički Centar Sarajevo
Medicinski Fakultet Univerziteta SSST u Sarajevu
Doprinosi u regulaciji nivoa šećera i lipida u krvi.