Bolest malih krvnih žila

Bolesti mikroangiopatije
Mikrovaskularna bolest

U toku šećerne bolesti često dolazi do razvoja bolesti malih krvnih žila, poznatih kao bolesti mikroangipatije. Njihova je zajednička odlika postepeno, napredujuće i teško oštećenje malih arterija i njihovih završnih ogranaka ili kapilara.

Šta se događa s arterijama i kapilarima u šećernoj bolesti?

Kad god je povišen nivo šećera u krvi, smanjeno je djelovanje inzulina u tkivima. Kad smanjeno djelovanje inzulina duže traje, u organizmu nastupa energetska kriza. U sistemu proizvodnje energije tada stupaju na snagu vanredne mjere: organizam je prinuđen da prijeko potrebnu energiju obezbjeđuje u nedostatku inzulina, i to iz nekih drugih izvora i nekim drugim metaboličkim kanalima. U toku stvaranja ove “nezakonite” energije dolazi do nepotpune razgradnje šećera i povećanog nakupljanja u organizmu štetnih materija kao što su glikozilirani hemoglobin, sorbitol i neki štetni proteini koji prouzrokuju oštećenje i povećanu propustljivost kapilara. A kapilari imaju ulogu da raznose u organizmu toliko dragocjen materijal, da na svom putu ne bi smjeli ništa izgubiti, i prolaze kroz tako osjetljiva tkiva, u koja ne bi smjeli ispustiti ni jednu kap nepotrebnog sadržaja.

Visok šećer u krvi u neregulisanom dijabetesu oštećuje crvena krvna zrnca i krvne pločice. Zbog toga se oni povećano grupišu i sljepljuju, te tako dovode do stvaranja malih ugrušaka ili mikrotromba u kapilarima.

U toku neregulisane šećerne bolesti u malim krvnim žilama se uspostavlja trajan proces oštećenja njihovih ćelija, povećanja propustljivosti stijenke i začepljenja lumena.

Kako nastaje dijabetična bolest kapilara?

Dijabetična bolest malih arterija i krvnih kapilara je složen proces u kojem sudjeluju različite promjene uobličenih krvnih elemenata i krvne plazme. Još nije potpuno razriješena patogeneza mikroangiopatije, ali je u njenom nastanku potvrđena uloga nekih produkata metabolizma (sorbitol, glikozilirani hemoglobin, proteini) i promjene uobličenih krvnih elemenata (eritrocita i trombocita), do kojih dolazi u toku šećerne bolesti.

Nakupljanje sorbitola u ćelijama. U nekim tkivima glukoza ulazi u ćelije i metaboliše se i bez prisustva inzulina. U ovom alternativnom metaboličkom putu glukoze u ćelijama dolazi do nakupljanja alkohola sorbitola. Osmotskim uticajem sorbitol izaziva bubrenje i oštećenje ćelija bubrežnih glomerula, mrežnice oka i perifernih živaca. Dugotrajno nakupljanje sorbitola u ćelijama perifernih živaca izaziva njihovu segmentnu demijelinizaciju, koja predstavlja jednu od odlika dijabetesne neuropatije. Oštećenje endotelnih ćelija ima za posljedicu smanjenje sinteze prostaglandina, koji inače, inhibiraju agregaciju trombocita i štite endotel od trombocitnih nakupina.

Odlaganje proteina u bazalnoj membrani. U toku hiperglikemije dolazi do povećanog  stvaranja nekih frakcija proteina, kao što su fibrinogen, alfa-2 makroglobulin, alfa-1 antitripsin, C-reaktivni proteini i drugi. Ovi proteini povećavaju viskoznost krvi i otežavaju tako njen protok kroz kapilare.
To dovodi do hipoksije tkiva, usporene i smanjene razmjene materija i do rastezanja i proširenja kapilara i njihove povećane propustljivosti. Na povećanje rasta bazalne membrane utiču rastezanje kapilarne stijenke, faktori rasta i hormon rasta. Ovako promijenjena bazalna membrana postaje još više propustljiva za proteine koji se u njoj nakupljaju i oštećuju je.

Povećana zgrušavanja krvi. Glikozilirani hemoglobin, povećana viskoznost krvi i dislipidemija oštećuju zaštitni koloidni sloj eritrocita i trombocita i uzrokuju trajan proces povećanog grupisanja ili agregacije crvenih krvnih zrnaca i sljepljivanja ili athezije krvnih pločica. Ove promjene, zajedno s povećanim stvaranjem fibrina, dovode do mjestimičnog zgrušavanja krvi sa stvaranjem mikrotromba i kasnijim zatvaranjem lumena kapilara.

Povećana glikozilacija hemoglobina. U fazi hiperglikemije šećer iz plazme ulazi u  crvena krvna zrna sve dok se koncentracije šećera u ove dvije sredine ne izjednače. U  crvenim krvnim zrncima glukoza se vezuje sa hemoglobinom pa nastaje glikozilirani hemoglobin (HbA1c). Hemoglobin normalno prenosi kisik iz pluća i predaje ga svim tkivima i ćelijama. Glikozilirani hemoglobin ireverzibilno vezuje kisik pa ga ne može predavat i ćelijama, te tako uzrokuje manjak kisika u tkivima (hipoksiju).
Hipoksija dalje predstavlja trajni stimulans za proliferaciju glatkih mišićnih ćelija i stvaranje novih krvnih kapilara ili neovaskularizaciju, koja je tipična promjena u mrežnici oka u dijabetičnoj retinopatiji.