Većina ljudi zna da je vitamin D neophodan za zdrave i čvrste kosti. Manje je poznato da on učestvuje i u brojnim drugim procesima u organizmu.
Nizak nivo ovog vitamina povezan je sa povećanim rizikom za razvoj kardiovaskularnih bolesti, teških oblika astme kod djece, nekih karcinoma (posebno karcinoma debelog crijeva, prostate i dojke), multiple skleroze, nekih psihijatrijskih oboljenja, demencije kod starijih osoba, poremećaja u okviru imunog sistema, kao i šećerne bolesti tipa 1 i 2.
Nakon što je potvrđeno da vitamin D ima uticaja na lučenje inzulina iz beta ćelija pankreasa, provedena su mnoga ispitivanja koja su imala za cilj da utvrde povezanost između ovog vitamina i razvoja šećerne bolesti. Potvrđeno je da vitamin D, ne samo da utiče na povećanje lučenja inzulina u pankreasu, nego također djeluje na mišiće i masne ćelije tako što smanjuje inzulinsku rezistenciju. On reguliše nivo kalcija u ćelijama što doprinosi boljem djelovanju inzulina u samoj ćeliji, i boljoj kontroli šećerne bolesti. Smanjujući hroničnu upalnu reakciju u organizmu, smanjuje rizik od pojave komplikacija šećerne bolesti, kako na malim tako i na velikim krvnim sudovima.
Međutim, u većini provedenih istraživanja, baš oni ispitanici koji su oboljeli od šećerne bolesti imaju i nedovoljno vitamina D. Kod ljudi koji imaju predijabetes ili sindrom smanjene tolerancije glukoze, održavanje vitamina D u granicama normale može smanjiti rizik od razvoja tipa 2 šećerne bolesti, prema nekim istraživanjima i do 25%. Oni koji su već oboljeli od tipa 2 šećerne bolesti i imaju normalan nivo vitamina D mogu očekivati da lakše postignu dobru regulaciju šećerne bolesti nego oni sa nedostatkom vitamina D. Dovoljna suplementacija vitaminom D u prvim godinama života kod djece značajno smanjuje rizik od razvoja tipa 1 šećerne bolesti.
Nivo vitamina D u krvi ispod 30 nmol/l je hipovitaminoza D. Ukoliko je nivo vitamina od 30 do 75 nmol/l, postoji nedovoljno vitamina D, dok se vrijednosti više od 75 nmol/l smatraju normalnim vrijednostima. Ukoliko postoji hipovitaminoza ili nedovoljno vitamina D, potrebna je terapija ili suplementacija vitaminom D.
Nedostatak vitamina D mogao bi igrati važnu ulogu u patogenezi dijabetes melitusa tipa 2, jer može promijeniti nekoliko ključnih procesa u razvoju dijabetesa i njegovih komplikacija, kao što su lučenje inzulina pankreasa, periferna inzulinska rezistencija, perzistentnost sistemske „sterilnosti“, upala i aktivacija imuniteta. Vitamin D također može imati antioksidativni efekat kroz inhibiciju stvaranja slobodnih radikala.
Dijabetes, oba tipa 1 i 2, su potencijalno opasna po život i svakako stanja koja utiču na ljude širom svijeta. Broj slučajeva povećao se skoro četiri puta između 1980. i 2014. prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, s povezanim povećanjem smrtnosti i invaliditeta uzrokovanih bolešću.
Broj slučajeva dijabetesa tipa 1 također raste. Razlozi za to nisu dobro shvaćeni, ali neki su upoređivali povećanje broja slučajeva dijabetesa tipa 1 s onima drugih autoimunih bolesti kao što je multipla skleroza. Oba su češća na sjevernoj hemisferi, kao i nedostatak vitamina D.
Istraživanje provedeno na Tufts University u Bostonu objavljeno u American Journal of Clinical Nutrition navodi kako je četveromjesečno uzimanje vitamina D3 dovelo do poboljšanja funkcije tzv. beta-stanica gušterače za 15-30% te tako uklonio važan čimbenik rizika za razvoj dijabetesa tipa 2. Druge recentne znanstvene spoznaje ukazuju da trudnice s gestacijskim dijabetesom češće imaju niske razine vitamina D što potencijalno može voditi ka slabljenju kostiju novorođenčadi.
